Organizacijske redukcije koje su nedavno Rok Oman i Špela Videčnik svojom arhitekturom uveli u stambeni blok u ljubljanskom naselju Koseze predstavljaju onu vrstu postupaka koji naizgled modernističkim tehnikama i materijalnim sredstvima daju ulogu neutralizatora (umjesto neutralnog) odnosno vječnog (umjesto stalnog). Iz njih proizlaze upravo nepojmljivi redovi za koje se ne može ustvrditi čine li jedan ili više slojeva ukupnih kriterija. Oni ne dopuštaju konačnu odnosno jasnu strategiju, već prije predstavljaju vrlo neuhvatljivo i promjenljivo baratanje odgovorima.
Nije moguće strateški razmatrati rješenje s višestrukim trakama, dvostruku komunikaciju, paralelne poprečne strukturalne instalacije, valovito pročelje ili cik-cak balkone, a da pritom ne razmišljamo o njihovom mogućem ponašanju, odnosno da ne upadnemo u zamku opisa matrice čije su mogućnosti vrlo osjetljive na promjene, ako se ove prije toga ne izgube. Bilo da se razbiju u nizove slojevitih taktičkih nivoa ili preuzmu izravnu instrumentalnu ulogu, strateški ostaju jednako tihi i nepromijenjeni, jednako odsutni i dominirajući, jednako nezaštićeni i podatni. Jedna periferna, paradoksalna, hlapljiva cjelina.